Već odavno je postalo mučno gledati izvještaje iz Gaze, koju su Izraelci čini se konačno odlučili sravniti sa zemljom i zatrti svaki trag postojanja Palestinaca u njoj.
Upad Hamasovih militanata s početka oktobra kroz neobično slabo čuvane Izraelske pogranične bedeme bio je, čini se, ono što su Natanjahu i kompanija odavno čekali. Za njih je to bilo dovoljno da krenu u ispunjenje jednog od svojih snova, ali i snova svojih prethodnika, snova koje izopačeni umovi izraelsko-cionističkih perjanica sanjaju već 70-ak godina.
Gaza, taj zatvor na otvorenom, konačno je ove godine od strane svojih upravnika pretvoren u masovnu klaonicu. Prvi put u svjetskoj historiji ratni zločini se javno, medijski najavljuju i, nažalost, sprovode u djela. Za ubistva, obogaljivanja i razaranja epskih razmjera opravdanja nema, ali samoprozvane gazde komadića zemljine planete na Bliskom istoku odlučile su kolektivno kazniti jedan čitav narod, kazniti ih za “prekršaje” nekoliko desetina ili stotina onih koji višedecenijsku opresiju više nisu mogli izdržati. Zapravo, kaznu su oni davno odredili, sada je samo pravo vrijeme da se ona, iskoristićemo jedan od omiljnih izraza naših i stranih diplomatsko-političkih džabalebaroša, implementira. A kada se završi sa Gazom, gazde će, neminovno, nastaviti sa čišćenjem neželjenih ostataka domorodaca i u ostalim dijelovima svog “obećanog” posjeda.
I kao da čitava situacija nije dovoljno tragična, možda je tragičnija činjenica da Gazi i Palestinicma niko neće doći u pomoć. Ni u Gazu, ni u Palestinu. Neće se niko, od onih koji bi to mogli, založiti za Palestinice ni kod Bajdena ni kod Natanjahua, ni pred ovima, ni pred onima…
Ne misleći na milione normalnih ljudi koji više ne mogu podnijeti kadrove Gaze na svojim TV prijemnicima i mobitelima, i koji već mjesec dana marširaju ulicama svjetskih gradova tražeći oslobađanje Palestine, Palestina je čini se ostala na jednom i po ili možda dva i po saveznika. Irska čiji predstavnici gdje god stignu dižu glas za Palestinu, ali nemaju realnu moć u geopolitičkim uslovima današnjice, ojađena Sirija i Iran, Iran koji pruža određenu logističku podršku Palestini, ali koj je, čini se, svjestan šta bi, pogotovo vojno, uplitanje u sukob moglo značiti za svijet u cjelini.
Ono što Palestince sigurno boli, možda tek malo manje od Natanjahuovih bombi, jeste činjenica da su odavno napušteni od arapskog svijeta.
Bez obzira na pokoju izjavicu i sjetni pogled pred kamerama na kojekakvom samitu, Palestinicima “braća” Arapi neće pomoći. Pogotovo im neće pomoći oni najmoćniji, možda zato što su ih pravili isti roditelji, Amerika i Britanija, a možda jer njihovi emiri, šejkovi i prinčevi znaju samo za zelenu boju, boju dolara, ali ne i za paletu boja koje čine Palestinu, njenu kulturu, historiji i njenje ljude.
Možda je problem baš u njenim ljudima? Ne zato što su muslimani, hrišćani ili neki treći, nego zato što su Palestinci među najobrazovanijima na Bliskom istoku. Možda baš takvi nisu potrebni današnjem svijetu i njegovim vladarima, pa zašto bi im bilo ko i dolazio u pomoć?! A obrazovani su bili i Sirijci, bili su i Libijci, nekada davno i Bosanci…